Ovaj tjedan sam, prvi put nakon deset godina, pogledo "Mladog Frankensteina" Mella Brooksa i sa guštom mogu reči kako mi je film bil jednako dobar ko što ga se i sjećam.
Ljepota "Mladog Frankensteina" je kaj, za razliku od onih užasnih neduhovitih "Scary" "Epic" "Date" i inih filmova kojima se bombardira publiku zadnjih desetak godina, funkcionira prvo kao film a tek onda kao parodija. Novije holivudske parodije uglavnom nemaju neke konkretne radnje i likova već samo niz nepovezanih skečeva koji pokušavaju ismijati druge, bolje i originalnije filmove. Ponekad čak to i funkcionira – nije me sram reč da moje slabosti uključuju prvog "Austin Powersa" i "Kakve frajere 2" – ali uglavnom je rezultat bolno neduhovit, ak ne i aktivno neugodan. U Looney Toonsima pregaženo ljudsko tijelo izgleda smiješno. U igranoj komediji izgleda odvratno.
Ironično je pri tom da je upravo Mel Brooks jedan od ljudi koji je omogućio pojavu takvih filmova, no isto tak je činjenica da je Brooks, za razliku od familije Wayans, znal kaj radi - ili je barem znal dok je snimal filmove poput "Mladog Frankensteina" ili "Vrućih sedla". Inače, volio bi da jedan dan neko snimi "Movie Movie" koji će ismijati sve te užasno neduhovite nove parodije, no, kako bi taj film trebo točno izgledat i dal će njegova proizvodnja rezultirati implozijom Holivuda, ostaje tek da vidimo.
Al ajmo mi natrag u Transilvaniju. Svi znamo priču: ludi znanstvenik se odseli u fini transilvanijski dvorac okružen sezonskom grmljavinom, nabavi slugu Igora, stvori čudovište i pretrpi posljedice eksperimentiranja sa stvarima Man Was Not Meant To Know. Priča je to koja je u zadnjih 80 godina postala tolki kliše da sve i da hoćeš nemreš ju shvatit ozbiljno… i upravo u tom i jest caka koja "Mladog Frankensteina" čini tako jebenom komedijom. Brooks zapravo prepričava Whaleove "Frankenstein" filmove iz 1930ih koristeći jednaku crno-bijelu fotografiju, melodramatičnu muziku i originalnu scenografiju iz znanstvenikovog ludog laboratorija…. Sam kaj sve to radi sa stalnim namigivanjem publici. "Mladi Frankenstein" tako uspješno pleše između nostalgične posvete i nemilosrdnog parodiranja da se nakon njega gledatelj osjeća kao da je pogledao dva filma a ne jedan.
Glumci su također odlični. Gene Wilder preglumljava do boli kao manično-depresivno Frederick Frankenstein ("Izgovara se FRONK – en - STEEN"!) čije su melodramatično deranje i gestikulacija taman nekaj kaj bi očekivao od filma iz 1930ih. Marty Feldman istodobno je i parodija i original Igora. A onda su tu Raymondov stari Peter Boyle kao Čudovište, cameo uloga Gene Hackmana (!), Madeline Kahn kao Fronkensteenova snobovska zaručnica i - meni najdraži – kiklopski inspektor Kemp (Kenneth Mars) koji paradira scenom u policijskoj uniformi sa mehaničkom rukom i nerazumljivim naglaskom.
Svemu tome je pomoglo i to da se ekipa fakat zabavljala snimajući film. Mel Brooks je na zahtjeve glumaca morao smišljat nove scene kako bi mogli nastaviti dalje. Marty Feldman je namjerno stalno mijenjao poziciju svoje grbe da vidi kolko će filmskoj ekipi trebati da ga skuži. Kad su Brooks i ostali to konačno otkrili, to je odma iskorišteno u filmu.
Uglavnom, film mi je zakon. Teško mi je na koncu odabrat sam jedan dio koji mi je bio posebno duhovit, al, ak moram nekaj odabrat, biram pikado scenu sa Fronkensteenom i inspektorom Kepom.
