Koncem osamdesetih sam u knjižnici naletio na "Vinetua" Karla Maya. Bila je to ljubav na prvi pogled - romansa za klinca koji voli romane. Ko manijak sam godinu i više dana čitao o Old Surehandu i Old Shatterhandu, o lulama mira i grizlijevim šapama (indijanskoj poslastici), o sablasti Llana Escada i – naravno – o sa ljubavlju opisanim scenama mučenja i skalpiranja.
Glavni junak je implicitno bio i autor romana no čak ni tad nisam bil tak naivan da popušim kako je Karl May fakat njemački inženjer koji se uputio u Jameriku graditi prugu Brčko – Banovići i impresionirao kauboje i indijance svojom visinom, plavoćom, ljepotom i snagom.
Osobno se čudim da nisam od čitanja odustao kad sam skužil da se "Vinetu 3" događa kojih 20ak godina nakon prva dva (A kaj sa međuvremenom?), ili da antiklimaktično završava smrću najdražeg nam Indijanera. Ali, tada sam bil još više opsesivno kompulzivan nek danas, pa sam si stavil u zadatak pročitat sve te Mayeve romane misleći kak su svi oni dio jedne velike priče.
Kako sam s vremenom shvatio da romani – osim mjesta radnje i pokojeg lika – baš i nemaju veze jedan s drugim, počel sam gubit interes. Negdje oko "Old Surehanda 2" sam počeo gubit strpljenje sa Mayevim epskim opisima šuljanja prema traperskom logoru. A onda sam napunil 12 godina, krenul u peti osnovne a Old Shatterhanda je progutao zamamni dekolte cure iz mog razreda.
Prošlo je 15 godina od tada ja sam saznal da Zagreb Film Festival, pored mase drugih zanimljivih filmova, sljedeći ponedeljak oko 18h pušta "Blago u Srebrnom jezeru" i sve si nešto razmišljam da ga odem pogledat. Ekranizacije Mayevih romana apsurdno su nerealne – dakle, vjerne izvorniku – pa im kauboji perfektno šprehaju švapski, Old Shatterhand fura Rolex a u pozadini indijanskog sela vide se dalekovodi. I najbolji dio: filmovi su snimljeni na prostoru bivše Juge tak da Triglav i Plitvice glume Kolorado a domaći statisti kauboje i indijance.
No, barem u ovom slučaju, lošost filma je očekivana - svaka je bajka iz djetinjstva šuplja i prepuna rupa. Takva kakva je, ona nas podsjeća na jedno nestalo idilično vrijeme, kada je rat bio tek oblačna fleka iznad tornja na Sljemenu, kapitalizam asocirao na Kinder jaja a ne propale firme a najveća briga čovjeku nisu bili faks, posao, seks i budućnost već dal će uspjet izdržat a da ne pojede Eurokrem tablu i Gricko čips prije ručka.
Za dobra stara vremena.
(GNN)
|
