Privedimo ovaj ciklus konačno kraju with the finest of the crop.... Bar od paranojidnih filmova koje sam gledao taj famozni vikend.
Mandžurijski kandidat (1962)
Iako star skoro pol stoljeća, "Mandžurijski kandidat" Johna Frankheimera grize i danas. Slično kao i "Dr. Strangelove", ovaj triler tematizira strahove svog vremena ali se istodobno i sprdava s njima. Priča je čisti kaos ispiranja mozga, zlih azijatskih komunjara i bizantinskih intriga koje zvuče tim više prijeteće što ih manje razumijete.
Pogledajte samo temeljnu premisu filma: grupa američkih vojnika u Koreji 1952. poginula bi u zasjedi da ih jedan od suboraca nije spasio. No, nakon povratka u Ameriku, zapovjednik odreda počinje patiti od noćnih mora kroz koje otkriva istinu: sve vojnike su oteli kineski komunisti, isprali im mozgove a "heroja" pretvorili u poslušnog ubojicu.
Likovi filma su... fascinantni. Zapovjednika voda glumi Frank Sinatra koji je dovoljno dobar da sam do kraja filma zaboravio da na ekranu gledam Zvijezdu. Lažni heroj je sjeban do jaja - rastrzan između vlastite arogancije, hipnotičkog kondicioniranja i svjesti o vlastitoj sjebanosti. Njegov očuh senator je pijanac i budala koji gradi političku karijeru širenjem antikomunističke histerije. A njegova majka je čudovište incestuozno vezano uz svog sina kojeg svejedno koristi kao pukog pijuna u svojim ambicijama.
Na koncu, da spomenem i par scena. Napeto finale u kojem ubojica montira snajper kojim će asasinirati političara je bezbroj puta imitirano u drugim filmovima. No, nemoguće je kopirati scenu noćne more u kojoj Sinatra otkriva što mu se zapravo dogodilo u Mandžuriji a koja istodobno pokazuje što se zbilja dogodilo - vojnika koji bez da i trepne ubija svoje suborce - ali i psihodeličnu fantaziju koja mu je hipnozom usađena u glavu - da se nalazi na cvjećarskoj konvenciji starih bakica.
Prelud film.
Invasion of the Body Snatchers (1978)
Remake filma iz 1956. koji radnju iz malog gradića seli u San Francisco 20ak godina kasnije. Donald Sutherland je picajzlasti vladin činovnik čija frendica otkriva sveopću zavjeru svemirskih stvorenja da zamjene stvarne ljude klonovima iz golemih mahuna.
OK, zvuči glupo, ali, kao i u originalnom filmu, ni ovdje poanta nije u bićima kolko u efektu koji imaju na likove. Redatelj Phillip Kaufman od samog početka detaljima stvara osjećaj paranoje: zašto čovjek u ministarstvu bulji kroz staklo u glavne likove? Zašto onaj tip na ulici panično trči? Što to točno odvoze svi ti crveni smetlarski kamioni? Da li mi se to samo čini ili tijekom filma zvuk sirena postaje sve češći? I najstrašnije, Robert Duvall kao svećenik sa dječjeg igrališta.
Osim standardno dobrog Sutherlanda, moram spomenut Jeffa Goldbluma kao sebičnog i isfrustriranog neuspjelog pisca čija prekrasna (al ne baš bistra) cura Veronica Cartwright uspijeva povezati teorije o tjelokradicama sa Von Dänikeonovim teorijama o svemircima. Leonard Nimoy je pak odličan ko ljigavi egoistični guru prepun praznih psiho fraza čija popularnost u Kaliforniji nije posustala ni do danas. No, najljepši detalj filmu je posveta originalu i sceni kada Kevin McCarthy panično trči po cesti punoj autiju. Pa, pogodite na kog Sutherland i njegova frendica nalete u vožnji?
Odličan film iznimno tjeskobne atmosfere.
|
