 "The man in black fled across the desert, and the gunslinger followed."
Nedugo sam skužil kak je prošlo skoro godinu dana od kad sam pročitao "Dark Tower" i prva stvar koja mi je pala na pamet bila je ova rečenica. Jedan od meni najdražih početaka ikad, može se uspoređivati samo sa uvodima u Wellsov roman "Rat planet" i priču "Call of Cthulhu" H. P. Lovecrafta.
Stephen King – autor dotične rečenice – smatra ju do dana današnjeg najboljom stvari koju je ikad napisao. "Dark Tower" kojim ona započinje je pak priča za sebe: epski fantasy bez vilenjaka i orkova, špageti vestern u postapokaliptičnom svijetu, tripajuće putovanje kroz prostor i vrijeme… I naravno, horor jer ovo je ipak Stephen King. Stvaranje "Dark Towera" bilo je podjednako epsko: King ga je sa prekidima pisao još od fakulteta a tek ga je prometna nesreća iz 1999. u kojoj je umalo poginuo natjerala da ga privede kraju.
Roland Deschain posljednji je revolveraš. On je u potrazi za legendarnim tornjem koji je centar ne samo njegove, nego i svih stvarnosti uopće. Rolandova je tvrdoglavost pri tom tolika da će u svojoj misiji iz umirućeg svijeta proći kroz druge Kingove romane da bi na koncu posjetio naš vlastiti svijet. Sam Roland inspiriran je Eastwoodovim Čovjekom bez imena a King ga opisuje kao "pragmatičara sa srcem romantičara": herojem koji će bez pardona žrtvovati druge ako će to pripomoć njegovom fanatičnom hodočašću. No, s vremenom stječe i suputnike a kroz druženje sa klincem Jakeom Chambersom, narkićem Eddiem Deanom i paraplegičarkom Odettom Holmes Roland će pokazati i normalniju, ljudskiju stranu svoje ličnosti.
Rolandov je svijet bizaran: ima kraljeve i kauboje, demone i robote, a na koncu je možda samo umiruća verzija naše budućnosti. Kad to napišem ovako šturo, to zvuči smiješno, no to je zato jer niste vidjeli Kingove opise na djelu: s njima osjetite pustinjsku prašinu i otrovni korov; hladnoću ruševne tehnologije koja je trebala zamijeniti magiju i vrebanje degeneričnih ostataka čovječanstva. Sama stvarnost se pak rasteže i puca od starosti a Rolandova potraga za tornjem traje možda 30 a možda i 3000 godina.
Nakon "The Gunslingera", meni najdražeg djela serijala, ostalih šest pomalo varira u kvaliteti. "Drawing of the Three" se najvećim dijelom događa u New Yorku, dok "The Wastelands" nudi još jedan zanimljiv prikaz Rolandovog svijeta ali i rastućeg prijateljstva njega i drugih likova. "Wizard and Glass" mi je bio najlošiji dio serijala čiji je prerastegnuti flashback u Rolandovo djetinjstvo ful testirao moje strpljenje. "Wolves of Calla" su skoro pa samostalna priča a radnja se konačno raspliče u "Song of Susannah" i "The Dark Tower".
Priča pri tom krivuda onoliko koliko može u romanu pisanom 30 i kusur godina. Ima tu likova iz drugih Kingovih romana, obilje zgodnih ali i nepotrebnih digresija a kulturne aluzije mu variraju od Roberta Browninga preko pjesme "Hey, Jude" pa sve do (Sic!) Harry Pottera. King puca na hrpu meta koje ne uspijeva uvijek pogoditi a posljednji dio sage definitivno obiluje antiklimaksima.
I zašto onda pišem o romanu koji je očito daleko od savršenog? Zato jer nije još jedan u dugoj seriji Tolkien fantasy klonova sa tisuću puta viđenim "mističnim" klišejima. Zato jer je bio dovoljno riskantan i čudan da ga nitko neće htjeti imitirati. Zato jer je osoban onoliko koliko može biti roman na kojemu radiš tri desetljeća. I na koncu, zato što ako volite fantasy i volite čitati Stephena kinga (a ja volim oboje), bila bi šteta da zaobiđete ovaj roman samo zato jer nije preveden na hrvatski.
"Dark Tower" je možda bila duga i vijugava vožnja, ali, čak i ako me možda nije dovela pred neki opipljivi cilj, bila mi je zabavna. A, kao što i sam Roland lijepo nauči, na kraju dana nije ni bitan cilj koliko putovanje samo.
Dodatak:
U "Dark Toweru" sam također ponovo sreo Michaela Whelana. Slikar i ilustrator, Whelan se odlikuje hiperrealističnim (Jel to uopće riječ?) stilom koji ga fantastično služi kada njime treba naslikati nepostojeće krajolike. Obožavam njegove slike divovskih napuštenih građevina. U ilustracijama romana Whelan mi je uglavnom onak, kičast, ali čak i tako je u "Dark Toweru" napravio fantastičan posao. Njegovom slikom počinje ovaj post.
Check him out:
Michael Whelan - službena stranica
Neslužbena galerija Whelanovih slika
Još jedna neslužbena galerija
(GNN)
|
