Sve je počelo sa kamenom pločom, da bog da ju mrak progutao!
Jenkins ju je pronašao prilikom restauracije: mramornu ploču sa znakovima kojima nije bilo mjesto u engleskoj provincijskoj crkvi. Kopajući kroz dvjesto godina arhiva lokalnog župnog dvora, otkrio je kako je ploča poklonjena crkvi kao zavjetni dar nekog pomorskog oficira po povratku iz Egipta.
Na Jenkinsonovu molbu preveo sam egipatske hijeroglife i usput otkrio grubu mapu na donjoj strani ploče. Natpis je govorio o drevnom blagu bogate egipatske obitelji skrivenom u njihovom ladanjskom imanju. Za obitelj nikad nisam čuo u svim svojim godinama egiptologije, a u opreznom razgovoru sa raznim arheolozima nisam saznao ništa o nekakvim na tom prostoru.
Bog nam pomogao, ali otišli smo u Egipat! Jenkins i ja skupili smo svoje ušteđevine maštajući o bogatstvu i slavi koji nas čekaju. U Aleksandriji smo unajmili pomoćnike i vodiče među lokalnim stanovništvom i krenuli devama u pustinju. Ja, u svojim godinama! Poput zadnjih budala osam smo tjedana lutali po suhim kamenim dolinama tražeći onu o kojoj je govorila kamena ploča.
I tu priča o dva neuspješna arheologa postaje nevjerojatna. Krajem drugog mjeseca zalihe vode su se opasno smanjile a ljudi su počeli negodovati zbog ostatka novca koji smo im obećali. Kao da to nije bilo dovoljno, u trenu se podigla pješčana oluja. Jedva smo imali vremena skloniti se u jednu od pećina kraj kojih smo prolazili.
Iduće jutro oluja se smirila a nas je na izlazu dočekao nemoguć prizor: tamo gdje je jučer bila neplodna dolina nalik desecima drugih, sada se nalazilo golemo imanje: vrtovi, fontane i palme okruživali su raskošnu palaču građenu u najsjajnijem stilu Starog Egipta. Prazna i tiha, palača je izgledala kao da je jučer napuštena! Naši ljudi, redom potomci praznovjernih beduina, bili su prestrašeni ovom pojavom. No, bazeni i vodoskoci puni svježe vode privukli su ih poput čarolije.
Jenkins i ja, praćeni nekolicinom najhrabrijih pomoćnika, uputili smo se u samu palaču. Tamo su nas neugodno iznenadili znakovi nasilja: razbijeno posuđe, spaljeni namještaj i krvavi tragovi ljudskih stopala na podu. Osim toga, u palači nije bilo nikakvih znakova života. Sve zbunjeniji ovom misterijom, nastavili smo prema dvoranama u kojima su u prošlosti očito boravili vlasnici imanja.
I tamo smo ih ugledali. Mrtva, izmasakrirana tijela ležala su u krevetima natopljenima krvlju. Njihova odjeća odavala je pripadnike egipatskog plemstva a njihovo držanje je čak i u smrti bilo zastrašujuće i oholo. Jenkins i ja pogledali smo se u panici: kako ćemo bilo što od ovoga objasniti vlastima u Aleksandriji?
U taj tren začulo se vrištanje jednog od slugu. Potrčali smo u dvoranu iz koje se začuo zvuk i vidjeli njegovo mrtvo tijelo. Ispred njega nalazila se djevojka. Obučena u egipatsku odjeću, niti 20 godina stara, zračila je opakošću i ljepotom koje ne mogu niti opisati. Pogledala nas je bijesno i pokazala rukom prema podu. Kao pokošeni, bez ikakve kontrole nad svojim pokretima, popadali smo na koljena pred njom.
I tako je počela godina noćne more. Služio sam kao tumač i sekretar Kraljici Suza dok je okrutno i efikasno preuzela kontrolu nad drevnim udruženjem Eklipse. Ne mogu objasniti kako su njeno imanje i ona sama preživjeli masakr nakon konačnog pada Crnog Faraona – vješca toliko opakog i moćnog da je njegovo ime zauvijek izbrisano iz egipatskih anala. No, znam da je njena obitelj raspolagala dijelom Faraonove moći – zanemarivim u njegovo vrijeme, zastrašujućim u današnjem.
Kraljičina žudnja za osvetom je nemjerljiva a njene moći rastu dok smišlja kako povratiti svoju obitelj iz groba. Strah me je i zamisliti kakvu bi nesreću oni mogli učiniti u svijetu u kojem je slijepi i moćni kaos magije zamijenjen igračkama znanosti. Nakon pažljiva planiranja uspio sam pobjeći prije nekoliko dana i sada Vam šaljem ovo pismo u nadi da ćete uspjeti zaustaviti ovu užasnu prijetnju. Za mene nema nade jer će me Kraljičini sluge vjerojatno ubrzo pronaći. Ali to je nevažno: ja sam samo nemoćni starac koji je napravio više štete nego koristi.
Sretno!
(GNN)
|
