Krenuvši od Ilice, pratite potok Kustošak nizvodno. Poslije željezničke pruge skrenite u prvu ulicu desno. Hodajte na istok Poljičkom i Radgonskom ulicom sve dok ne stignete do velikog pješačkog mosta kojim se prelazi preko željezničke pruge.
Tu je prolaz u izgubljeni gradski kvart.
Nećete ga naći na nijednoj mapi Zagreba, niti će vam ga itko od obližnjih stanovnika moći pokazati. Malo ljudi zna za njega, a oni koji su ga pronašli vjerojatno šute jer im nitko ne bi vjerovao. Most je, naime, jedini način ulaska u kvart a i on je užasno nepouzdan: možete ga prijeći stotinu puta i samo se spustiti na pločnik Ilice.
Na izgubljeni sam kvart nabasao pukim slučajem. Šetajući se jedne večeri, našao sam se na pješačkom mostu taman kad su se gradska svjetla počela buditi. Krenuo sam prema Ilici kad sam odjednom, umjesto nje, ugledao još jedan labirint uličica. I tu su se palile ulične lampe, no drugačije od onih na koje sam navikao. Umjesto narandžastih neonki, ugledao sam goleme žarulje žučkastog svjetla kakve nisam vidio godinama.
Spustio sam se u ulicu kroz čiji su raspucali asfalt rasli maslačci. Sa obje strane nalazile su se oronule kućice drvenih plotova iz čijih se vrtova širio miris jorgovana (jer bilo je to u proljeće). Na nekim od prozora kuća ugledao sam lica staraca. Nisu me primjetili ili barem nisu obraćali pažnju na mene. U jednoj kući netko je upalio svjetlo. Iz dvorišta druge čuo se zvuk ručne pumpe za vodu. Kroz otvorene prozore začuo sam radio kako svira zaboravljene pjesme i izvještava o ljudima koji su već godinama mrtvi. Čuo se posljednji večernji pjev ptica.
Huk prometa na Ilici je utihnuo.
Htio sam saznati gdje se točno nalazim, no otkrio sam da nijedna kuća nema broj a ulična tabla na uglu zjapila je prazna. Prošao sam kroz drugu, treću, četvrtu ulicu i sve su imale jednake table bez natpisa. U nekim od njih prošao sam kraj automobila – prastarih olupina koje su nekorištene stajale uz cestu godinama. Usred kvarta sam pak ugledao livadu sa malim okretištem i napuštenim tramvajem. Naheren, zahrđao i obrasao puzavicama, nosio je broj ZETove linije za koju nikad nisam čuo. Sama pruga je završavala 50ak metara od okretišta, utonula u korov.
U tom trenutku sam osjetio nelagodu. Zapitao sam se da li ću se moći vratiti Zagrebu kojeg poznam. Izgubljeni kvart je odisao pljesnivim mirisom staračkog stana, smradom vječnog sna o nestaloj prošlosti. Posegnuo sam za mobitelom, ali on je prestao raditi. Krenuo sam natrag prema pješačkom mostu, ali nisam ga našao. Lutao sam ulicama i osjećao kako se samo vrtim u krug.
S obzirom da ovo pišem, očito je da sam na koncu izašao iz kvarta. Lutajući njegovim ulicama, pronašao sam jednu širu i iščuvaniju od drugih. U njoj sam ugledao iznenađujuće čistu autobusnu stanicu. Sad, u životu sam se načekao autobusa, ali nijedno čekanje mi se nije činilo toliko dugo kao ovo. Već se spustio mrak kada autobus konačno pojavio. Vozač se zaustavio na stanici a, osim njega, nitko od putnika kao da nije ni primjetio gdje se nalaze.
Zamolio sam vozača da me pusti u autobus, iako sam ostavio novčanik sa pokazom kod kuće.
"Ovo ti baš nije bilo pametno, znaš." - rekao mi je – "Upadaj."
Zahvalio sam mu, ušao i upitao ga da kakvo je ovo mjesto.
"Kad grad naraste dovoljno brzo i dovoljno puno, neka se mjesta izgube u njemu. A ako dovoljno dugo ostaneš u njima, ti se isto izgubiš. Nakon nekog vremena, ni vozači te više ne vide."
Nemam bolje objašnjenje od ovog.
(GNN)
|
